Povjesničari, arheolozi i ostali nisu ostavili bogate spise i građu po kojima bi se moglo preciznije utvrditi kada je i kako nastala Žrnovnica - selo, od kuda joj takvo ime? Postoje nalazi iz kasnog neolita - kameni nožić koji je pronađen 1929. godine na Gračiću, te također arheološki nalazi na lokalitetima Krilovača (Krilava), i još neki lokalitetima posebice Grebci, Rake i uz današnju crkvu B. D. Marije, Dvori (sarkofag bez ukrasa). Dakle, sigurno je da su još u antičko doba u gustim šumama na izvoru i uz tok rijeke ljudi našli pogodan kutak za obitavanje, za gradnju nastambi, lov, ribolov i zemljoradnju. To se može vidjeti i dandanas na Gračiću (od tuda mu i ime) brežuljku usred žrnovničke kotline. Na platou Gračića nalazi se najstarija građevina i vrijedni spomenik naše hrvatske kulture, crkvica sv. Mihovila. Po svom obliku i načinu gradnje, kad ih se usporedi sa niz sličnih građevina u Dalmaciji, građenih u romaničkom gotičkom stilu, može se zaključiti da datira između XIII i XIV stoljeća.

Kada i zašto su naši preci naselili Žrnovnicu

Zapisano je, a i njeguje se u usmenoj predaji, da su naši pradjedovi bili i ostali Hrvati s ikavsko štokavskim narječjem. Tu tvrdnju potvrđuju i nazivi pojedinih lokaliteta čiji se naziv očuvao kroz stoljeća: Tribičće, Slatka, Vilar, Šipkovpotok (Šipotok), Živoraj, Uska, Sadrnenik, Gajine, Gradčić, Krč, Torina, Rastovac, Barine, Grepce, Nugal, Podvornica, Pasika, Crpalo, Pogreb, Mečice, Mejke, Mirine, Glavica, Zvirina, Vinogradina, Stinica, Kamena, Podguvno, Podoraj (Podorij), Podploča, Planidište, Počivala ...

Pod imenom Bade spominje se rijeka Žrnovnica u jednom dokumentu iz 1198. godine u kojem samostan sv. Stjepana "od borovima", u Splitu mijenja neku zemlju u Žrnovnici. Samo ime Žrnovnica spominje se prvi put 1080. godine u Supetarskom kartularu, kad je neki Splićanin, kupio cijelo selo i vinograd na Perunu za jednog konja. Pretpostavlja se da su tada u tom vremenu sagrađeni prvi žrnjevi na vodi (mlinovi) i da je to temelj imena rijeke i sela Žrnovnica. Žrnovnica rijeka, a ne selo, spominje sve češće ,npr. godine 1220. kao granica obiteljskih posjeda omiških i knezova koje je ugarski kralj Bela IV primio 1258. godine u kraljevsko plemstvo. Postoji i spomen u zapisu iz 1328. godine "Nagodbom i Mirom" utvrđivanja granica između Splita i Klisa, kada je Split potpao pod Veneciju. Bilo je slučajeva pogubljenja onih koji su radili u korist Venecije i bježanja, sklanjanja u Mosor ... a u Žrnovnici su se sastajali sa Poljičanima i s njima planirali na koji će način da naškode Splitu.


Prvo spominjanje mlinova i solana u Žrnovnici

Kada se govori o prvim tragovima u povijesnim dokumentima o Žrnovnici, mora se reći da je u Statutu Poljičke republike zapisano da granica Poljica sa zapadne strane teče od ušća rijeke Žrnovnice, njenim tokom do izvora pa na Pečine, 0šlji rt, vodu Sedernik, Mokrice, Kunjevod ... Dakle, vidi se je da je rijeka Žrnovnica zbog svog položaja bila kroz stoljeća povod sukoba i nagodbi splitske, kliške, omiške i poljičke općine, između Mlečana i Turaka. Žrnovnica se spominje i po solanama koje su bile kod ušća u more, po čemu je taj dio i dobio ime Soline i zadržao ga do danas. Soline se prvi put spominju 1352. u dokumentu kojim se traži od splitskog Velikog vijeća dozvolu za njihovu izgradnju. Na strožanačkoj, istočnoj strani od u ušća rijeke Žrnovnice, solane su od 1444. godine pripadale Veneciji ali je i Poljička knežija od njih ubirala korist sve do dolaska Turaka nakon pada Klisa 1537. godine. Turci su kao okupatori zaposjeli i stavili pod svoju kontrolu sva dobra skrečući profite u svoju blagajnu. Nastojali su i pokušali na ušću Žrnovnice sagraditi luku i skladišta, kako bi trgovački promet odnijeli Splitu, Vranjicu i ostalim lukama. Osim solana, drugi izvor prihoda Veneciji, Turcima i Poljicima, a i našim Žrnovničkim precima, bili su mlinovi i stupe.

Nema pouzdanog izvora koji bi dokazivao koja je i čija je mlinica najstarija. Ali zna se da je godine 1473. splitski knez Nikola Micheli dao nalog zidaru Radoju Vučeslaviću iz poljičkog sela Račnika da mu sagradi mlin pokriven pločom na rijeci Žrnovnici. (Pretpostavlja se da je riječ o mlinu kojeg je Vučeslavić sagradio na Donjoj punti Perunića - takozvana Podstranjska mlinica. Druga po starosti mlinica koja se spominje je Benzonova, poviše Antonićine kuće na Crpalu. Također među starije ubrajaju se Bašića mlinice, nešto niže od ušća potoka Tribišća u Žrnovnicu

.... Duž toka rječice Žrnovnice nalazi se nekoliko zgrada u kojima je 28 mlinskih kamenova (ruote di molini) - piše u izvještaju providura Alviža Cocca iz 1648.godine....

Potrebno je navesti još nekoliko bitnih činioca koji pored već rečenih su uvjetovali razvoj Žrnovnice od početnih obitelji i komšiluka u organizirano selo - župu. Uz donji tok rijeke Žrnovnice nije bilo naseobina prvenstveno jer je taj prostor od solana, dakle od mora do Gaminice, Korešnice, Kamene i Peruna bio močvaran, pokriven biljnim pokrovom (trstika, rogoz, ševar, sitar, rakita.). Obronci Peruna te Drognjuš i ostali obronci Mosora, Orlice, Markovača ... bili su obrasli mastrinkom, smrdeljikom, žukom (brnistrom), lovorom, vrisom, smrićom, dračom, te hrastovom, česminovom, jasenovom, klenovom, grabovom, uz rijeku bristovom, a u Mosoru čak i bukovom šumom.


Žrnovnica pod Turcima

U povijesti bio je još jedan strašni neprijatelj naših predaka, a to je bolest - kuga. Epidemija kuge što je harala Splitom i okolicom zabilježena je 1527. godine. U Splitu i okolici od ukupno 4200 žitelja, koliko ih je obitavalo od Marjana do padina Kozjaka i Mosora te do rječice Žrnovnice, od kuge umrlo oko 2700 ljudi. Ali, i od kuge mrskiji i nezvaniji "gosti" našem narodu bili su Turci ("gori Turčin od kuge") - narodna je izreka. Tako je 1537. god. u krvavoj borbi pao Klis. Poginuo je kapetan Petar Kružić. Pogubljeni su njegovi uskoci. A Turcima je otvoren put prema Splitu i ostalim primorskim gradovima. Kada je 1537. godine pao Klis, Turci su izbili na sama vrata Splita. Tada Ulam-beg i predstavnici Venecije ustanoviše granicu kod Splita po kojoj Solin, Vranjic, Poljica i Žrnovnica ostaju na turskoj strani, a Kamen i Stobreč na mletačkoj. Podjela zemlje (posjeda) u to vrijeme (1537-1648) bila je izvođena po feudalističkim principima. Novi gospodari zemlje postali su turski dostojanstvenici. Poljičani i Žrnovčani, nastavljaju davati dodatak novim gospodarima. Ista sudbina snlazi i splitske težake čija se zemlja nalazila na turskoj strani. Zbog obrane svojih interesa Turci uzduž granice koju, dakako nisu nikad poštovali, grade kule-stražare, kojima se naziv "turska kula" sačuvao do danas. Tako je poznata kula na Kamenu (gornja punta Perunića), Kula na Crpalu, i kula u Dvorima. Međutim, one su bile manje značajne karaule, jer glavne su bile one koje su Turci uspostavili prema Splitu, kao: Solinska, Kamen i Papali. Također i Žrnovnica je tada bila obavezna davati "puškare" - vojnike za čuvanje granice. Svaki odrasli bio je obveznik -puškar. Osvajanjem Klisa i Solina, opkoljavanjem Splita , Split je bio lišen svih putova koji su u trgovačkom smislu povezivali ga s unutrašnjošću. Jedino mu je preostala luka i more za izlaz u svijet. Rat između Turaka i Venecije (1645-1669) kojeg su poveli Turci da bi preoteli Kretu - Kandijski rat i još drugineuspješni ratovi rezultirali su da Turci bivaju protjerani i iz Solina i iz Splita.Zaključenjem mira 1669. godine, dakle, poslije 24 godine rata, čete su se povukle, ali nije zavladao mir oko Mosora. Godine 1684. izbije rat između Turske i Venecije rat nazvan Morejskim, po Moreji (Peloponezu), jedno od najvećih ratišta tada na kojem se Venecija borila protiv turske sile.


Turska kula u Dvorima, izgrađena krajem 16-tog stoljeća


Koliko ljudi ima splitska okolica 1669.godine

Godine 1685. Poljičani otkazuju pokornost Turcima. Poljičane je zastupao knez Luka Sinovčić. Godine 1699. zaraćene strane okončale su morejski rat i uspostavile mir koji je i na našem prostoru bio povoljan za Veneciju. Prvo i najznačajnije je da je turska vojska odstupila dalje od Splita prema Dinari. Drugo, posjedi koji su bili u vlasništvu Turaka sada su ostali bez vlasnika pa ih je trebalo podijeliti splitskim (mletačkim) i crkvenim feudalcima. Vrlo važno i povjerljivo pitanje dobio je u zadatak pro vidur Zorzi Morozini da prouči i predloži na koji način će se i prema kojim kriterijima dijeliti zemlja i imanja bivših turskih visokodostojnika. Da bi obavio zadatak , morao znati prije svega, koliko ljudi ima splitska komuna, koja se opet uspostavila u nekadašnjim granicama.. Dakle, grad Split i naselja: Veli Varoš, Lučac, Manuš, Dobri, Vra njic, Solin, Kamen, Stobreč, Mravince, Kučine i Žrnovnica. Dalje, koliko i koju i tko ima zemlju u posjedu? Dakako, i koliko i tko je zaslužan - koliko koga mirita da dobije mirit? Pa tako doznajemo: selo Kamen ima 113 "dimova", 442 stanovnika, od toga 176 puškara (sposobnih za oružje). Posjeduje 84 goveda, 412 grla sitnog zuba, 23 konja. Stobreč: 86 ljudi, od čega 271 puškara. u 15 "dimova". Posjeduje: 45 go veda, 135 grla sitne stoke. U ovom popisu - izvještavaju Žrnovnica i Kučine zajedno se ne spomi nju kao "grupa harambaše Galiotovića" , ima: 37 "dimova", 135 ljudi, od čega 44 puškara. Posjeduje: 20 goveda, 300 grla sitne stoke, 10 konja (dakle, daleko manje nego Kamen). Od žrnovničkih prezimena tada su u katastarske knjige, kao novi vlasnici uknjiženi: Bogdanović, Baletić, Surotić, (danas Mihanović), Halininović (danas Aljinović), Barbarić, Kovačić, Jeguljev, Lozo i Arambašić, ali se ne kaže koliko je koji zemlje dobio. Jedini musliman i timar spahija kojeg je ljubav natjerala da ostane pod Mosorom i uzme novo kršćansko ime Ivan Krstitelj Benzon, dobio je 413 vriti zemlje i na korištenje mlinicu na Crpalu u Žrnovnici. Kraj 18. i početak 19. stoljeća obiluje datumima i događajima, koji su ušli u burnu povijest našeg naroda. Grad Split sa okolicom (Varoš, Lučac, Manuš, Dobri, Kamen, Stobreč, Žrnovnica, Kučine, Mravince, Solin, Vranjic i Slatine) tada je imao oko 7.500 stanovnika, a cijela Dalmacija nešto manje od 270.000 stanovnika.